Blog grupe filozofa
ivanpetrovic | 28 Mart, 2010 11:23
Čekajući Godoa sam prvi put pročitao prošlog leta i moram priznati da me je malo sramota što sam to delo (koje je bilo lektira u srednjoj školi) pročitao tek tad, sa 19 i po godina. Ipak, mislim da je bolje što sam ga pročitao kao zrelijia osoba, uz više razumevanja, nego da sam ga pročitao sa 16-17 godina, na silu, bez imalo interesovanja i razumevanja.
Samo delo je jako interesantno i ostavilo je jak utisak na mene. Nisam siguran koliko ću jasno objasniti radnju i da li uopšte trebam iznositi o čemu se radi, s obzirom na dubinu kojom odiše. Ipak, evo kratkog opisa: Prazna poljana, jedno drvo, dva glavna lika – Estragon i Vladimir svakoga dana dolaze pod to drvo i čekaju Godoa. Oni ne znaju ko je Godo i zašto ga čekaju ali ga jednostavno čekaju. Često žele da krenu, da odu odatle i slože se oko toga ali jednostavno ne mogu, jednovstavno ostanu da sede. U delu se povremeno pojavljuju još dva lika – Poco, i njegov ljubimac – čovek po imenu Laki, koga Poco vodi na povodcu. Analiza tih likova zaslužuje poseban tekst jer oni predstavljaju priču u priči.
Čekajući Godoa simbolički prikazuje čovečanstvo, njegov položaj u ovom svetu, njegovu nemogućnost da se odvoji od njega; čovek je u ovom delu prikazan kao biće koje čeka nešto, a ni samo ne zna šta čeka, on je apsurdno biće bačeno u ovaj svet i nema nikakvu svrhu i smisao. Čovek je predstavljen kao nešto što, čim se rodi, postaje mrtvo i besciljno. Sve je to lepo upakovano i dramski prikazono. Dijalozi deluju naivno ali u sebi sadrže dubokoumna razmišljanja o čoveku i njegovom životu. Detaljno o radnji i značenju drame možete naći na wikipediji.
Evo par citata koja sam izdvojio:
Estragon: Svi se mi rađamo ludi. Poneki i ostanu takvi.
U kasnijem dijalogu:
Poco (razbesni se odjednom): Dokle ćete mi probijati glavu tim vašim trabunjanjima o vremenu? To je besmisleno! Kad! Kad! Jednog dana, zar vam to nije dovoljno? Jednoga dana, koji je bio isti kao i svaki drugi, on je onemeo (pokazuje na ljubimca); jednoga dana sam ja oslepeo; jednoga dana ćemo ogluveti; jednoga dana smo rođeni, jednoga dana ćemo umreti, i to istog dana, istog časa, zar vam to nije dovoljno? (staloženije) One rađaju decu jašući na grobu, dan blista za trenutak, pa ponovo padne noć.
I ovaj u skraćenoj verziji:
Vladimir: Vazduh je pun naših jauka. (osluškuje) Ali navika sve zagluši.
Ipak, s obzirom na sve što sam pročitao u Godou, mislim da nije baš ispravno (a ni zdravo) posmatrati život i svet uopšte kroz filozofiju apsurda, kakvom odiše ovo delo. Beket nekako sve previše uprošćava, oguljuje, banalizuje. Ne može se tek tako reći da svet nema smiso, da je apsurdan. Još gore su posledice koje takvo mišljenje može da izazove kod čoveka. Evo šta je takvo mišljenje donelo Beketu:
„U ranoj mladosti, odmah po povratku iz prve posete Parizu 1927., Beket dobija težak napad depresije i provodi nedelje u krevetu, sklupčan u fetusnoj poziciji negujući od tada veru da nikada nije bio zapravo i potpuno rođen. Osećanje mrtvila, krajnje tuge čoveka nerođenog, a bačenog u svet bez smisla, emocionalna ravan određena željom autora da se vrati u fetusnu bezbednost ploda koji se nije suočio sa pitanjima smisla i besmisla, identiteta, vremena, trajanja i čekanja – najdublje prožimaju sve Beketove drame.“ - Deo prenet iz izdanja koje sam pročitao.
Semjuel Beket je imao tri mogućnosti od kojih je izabrao onu najgoru. Prva je bila ta da se ubije i uništi svoj besmisleni život i da eventualno nađe smisao „na onom svetu“. Druga mogućnost je bila da ustane iz fetusnog položaja u kome je ležao, priđe prozoru, otvori ga širom i pogleda kroz njega. Mogao je (da je hteo) da vidi svet u svoj njegovoj lepoti i radosti i da u tome nađe smisao. Beket je izabrao treću mogućnost: pomirio se sa apsurdom, prihvatio ga je i nastavio tako da živi. Teško mi je da zamislim koliko je njegov život bio prazan i besmislen...
Ali sada se postavlja jedno novo pitanje: Šta je pokušao da iskaže svojim delima? Šta je pokušao da prikaže kroz Godoa? Da li je pokušao da prenese svima svoje mišljenje o apsurdnosti života? Da li je pokušao da i drugima otvori, odnosno zatvori oči?
U razgovoru sa Katarinom o ovom delu sam saznao da je on, pored drugih stvari, želeo da prikaže čovečanstvo posmatrano „spolja“, izvan našeg glediša. Želeo je da prikaže kako izgleda ljudski život posmatran izvan života, izvan sveta. Ipak, mislim kako je pomalo naivno pomisliti da čovek, kao živo biće i nerazdvojan deo ovog sveta može uopšte da razmišlja na taj način - da posmatra život izvan života. Zaista je teško zamisliti da jedan običan, standardan čovek može sebe da postavi izvan ovog našeg sveta i posmatra ga neutralno. Pored svega toga, čak i kada bi uspeo da posmatra svet na takav način, postavlja se pitanje da li bi zaista video jedan svet bez svrhe koji je potpuno apsurdan.
U slučaju da je Beket imao nameru da nam pokaže i ubedi nas da je život apsurdan, mislim da je nije uspeo u potpunosti. Godo je zaista izuzetno delo koje otvara novi pogled na svet i tera nas na razmišljanje. Čak je i ovaj tekst inspirisan i napisan kao odgovor na Beketovo viđenje sveta. Međutim, život je mnogo komplikovaniji, sočniji, „življi“ i lepši nego što je prikazano u Beketovom delu. Zašto bi morao ili ne morao da ima smisao? Život pre svega treba živeti, iskoristiti ga u potpunosti, prihvatiti ga kao najveći dar u univerzumu, pa tek onda po želji, mogućnosti i volji treba tražiti njegov smisao. Svet ne mora da se posmatra kao prazna metafizička poljana sa jednim jedinim drvetom. Zar nije dovoljna emocija koja se javi kada vidimo voljenu osobu ili pomirišemo prijatan cvet ili ležeći posmatramo oblake? Čak i onda kada nismo u mogućnosti da nađemo njegov smisao, ukoliko naiđemo na metafizički ćorsokak, mi ne smemo ostati bez same volje za životom, jer život je tu, ispred nas, bio on stvaran ili ne i ne treba ga se odreći tako lako. To je nešto što sam naučio iz ličnog iskustva.
Nije dobro kucati na vrata koja se nalaze u mračnom delu uma. Ta vrata trebaju ostati zaključana, a ključ treba baciti zarad našeg zdravlja.
Za kraj ćemo čuti od svima nama poznatog Lujsa Armstronga – What a wonderful world! Uživajte...
mesecina | 28/03/2010, 16:52
Мораћу да прочитам ово дело. Заинтересовао си ме. Код нас то не спада у лектиру. Мислим да је боље такво дело прочитати касније, јер може лоше да утиче на тинејџере. Можда сачекам и ја још коју годину.
Све у свему - what a wonderful world! :)
ivanpetrovic | 28/03/2010, 20:41
marinamil ovo sam bio pribeležio u malo drugačijem obliku čim sam pročitao delo. Sada sam ga samo malo preradio za potrebe bloga. Drago mi je što ti se dopao. :)
Poz!
ivanpetrovic | 28/03/2010, 20:44
mesecina pročitaj obavezno. Pročitaj čim budeš imala vremena, neće ti škoditi. Ja sam tad bio totalno izvan cele ove priče o filozofiji i književnosti pa me nije zanimalo. Pročitaj sada, pa za par godina opet i veruj mi skroz ćeš ga drugačije posmatrati.
Poz!
inana | 26/04/2010, 00:04
ne mogu da verujem da postoji jos nka osoba kojoj se svidja...
ne znam sta bih napisala kao komentar na post, bez reci sam.
Beket i Bukovski.
ivanpetrovic | 26/04/2010, 00:29
inana drago mi je da ti se sviđa post. Inače sam polunepismen, odnosno nisam pročitao pola pisaca koje je pročitao sav normalan svet (jer sam u periodu svoje ranije mladosti bio budala), a među njih spada i Bukovski.
Međutim, uvek ima vremena...
inana | 26/04/2010, 00:32
Bukovski bas i ne spada u pisce koje cita "normalan svet" .. Shvatices :)
ivanpetrovic | 26/04/2010, 00:40
Uf, ne mogu da stignem da ti odgovorim na sve komentare koje ostavljaš, na šta se naravno ne žalim, samo komentarišem :)... Ne znam da li si primetila da sam i ja tebi ostavio komentar na tvom poslednjem postu još pre nešto više od sat vremena...
inana | 26/04/2010, 00:45
jesam ali ja stvarno ne znam sta da odgovorim.... bolje procitaj nesto drugo :)
Vesna Lukic | 12/07/2011, 17:11
Poštovani Ivane,
vrlo mi se sviđa odabir dela i, shodno njemu, odabir teme.I tvoje razmišljanje na tu temu je interesantno i značajno, jer je izazov mišljenju. Ovakva dela i ovakva tema nas uvek drže otvorenim za razmišljanje. Pitanje apsurda u životu je toliko kompleksna tema da se može na bezbroj načina razmatrati. Narvno, nijedna tema nema kraj, svako mišljenje je stalno u igri otkrivanja moguće istine.
Mislim da je S.Beket upravo želeo da ovim delom ogoli apsurd u svoj njegovoj ružnoći i na taj način, prikazujući ono ružno, ukaže na ono lepo u životu a koje se dešava u trenutku, sada i ovde. Te da taj trenutak ne treba opteretiti čekanjem nekog moguće boljeg trenutka već uživanjem u sadašnjem. Kada čovek živi ili u prošlosti ili u budućnosti on nije sada i ovde već nigde, tek poljana i drvo govore da je ipak živ ali da živi neživot, čekajući život a neshvatajući da se život upravo odvija i da ga treba živeti. Time je pokazao istinu apsurda u neživotu koji se ogleda u čekanju neke verovatno bolje budućnosti, bar se čovek tom boljitku nada, ne videći od te svoje nade u nadolazeću bolju budućnost sadašnjost koja nudi toliko toga.Sadašnjost ispada u tom čekanju samo puka navika koja ne nudi čoveku sok života. Od čoveka Beket očekuje da oseti sadašnjost u svoj njenoj punini i lepoti kakva god bila. Te da od čekanja nema života. Zato je po njemu besmisleno pitati o vremenu i onome kad i kad će nešti biti, jer biva upravo sada. Zato vazduh nosi jauke ljudske koje ipak nadjača navika. Beket želi da time upozori čoveka da čuje svoj jauk usred te navike koja nije život i krene da stvara svoj život i sebe, da krene da deluje a ne da čeka da će mu nešto pasti s neba, da krene sada i odmah u stvaranje a ne da čeka ne čineći ništa, da krene u život koji ne može nikada biti čekanje, odn, mirovanje, stagniranje, pasivnost, mimohod svakodnevnice, jer to nije život već neživot. Živeti neživot je apsurd.Beket želi da prodrma čoveka iz njegove učmalosti i apsurda samo čekanja a ne delanja, stvaranja,menjanja, življenja, jer da li ima posle nešto ako sada nije ništa.Beket želi da prodrma čoveka ružnoćom neživota koji živi poput neke larve koja nikad neće postati leptir jer sada i ovde ne deluje već čeka, šta li, neko čudo. Samo stvaranjem, delanjem, aktivnim življenjem u sadašnjosti,kreiranjem,
menjanjem, sagledavanjem i progledavanjem apsurd će izgubiti smisao.I to je poruka pisca.Po mom mišljenju, naravno.Ali kako čovek uporno čeka i živi po navici, Semjuel Beket je zapao u depresiju, jer smisao čovekovog života je u njegovom stavu spram samoga sebe i sveta koji može biti aktivno kreativan ili pasivno čekajući a ništa ne menjajući čak ni ne videći sebe ni druge ni život.Ta ljudska glupost u nesagledavanju sebe i svog života, mimohod čekanja u neživotu punom jauka da nas valjda Marsovci spase a sami ne čineći i ne menjajući ništa je porazila Beketa.Poneki uspeju...kaže on.
Pozdrav, Vesna Lukić
Ana Vasiljevic | 07/01/2012, 12:50
Ja sam skoro procitala delo "Cekajuci Godoa",kao skolsku lektiru. Beket je bio osoba koji je bio pesimista. Hteo je da prikaze nadu covecanstva koja je uzaludna. Da vreme prolazi,a mi se samo nadamo i nista ne cinimo. Semjuel je sa namerom u delu pisao kako su Liki i Poco vezani konopcem,kako oni imaju ropski odnos,da Liki nosi kofer pun peska (pesak-pescani sat-prolaznost vremena).
Godo je zapravo Bog koji se nikada ne pojavljuje.Od tolike nade,Estragon i Vladimir gube volju za zivotom,ali i dalje ostaju tamo.Dati se i primeti da oni kroz celo samo nesto 'brbljaju',a to je jer svi mi na ovome svetu samo nesto brbljamo.U delu nema pravilnog reda dogadjaja,jer je to zivot i Antidrama.
Beket je izvandredan pisac,i delo "Cekajuci Godoa" je prava drama apsurda koji bi svi trebali procitati i zapitati se sta imaju od nadanja?Od nadanja uopste? A odgovor na to pitanje je jedno veliko nista! Zivot je vredan i lep samo ako radis na njemu.Od zivota nista dobiti neces ako sedis i cekas "Godoa".
Ana Vasiljevic | 07/01/2012, 12:54
Imajuci na vidu da je 1927 godine Beket 'pao' u depresiju,a delo "Cekajuci Godoa" je objavio 1953 godine,sigurno je to nacin na koji je gledao na svet nakon depresije.
Ana Vasiljevic | 10/01/2012, 12:11
* Imajucu u vidu da je...
UPOZORENJE:
Ovaj blog sadrži ekstremno interesantne i duboko intelektualne tekstove na temu filozofije koji mogu ozbiljno uposliti moždane vijuge i naterati na ozbiljno razmišljanje. Svaki tekst je detaljno promišljen i pažljivo napisan od strane profesionalnih autora, studenata Filozofskog fakulteta u Beogradu. Zato se mole svi čitaoci da ozbiljno pristupe svakom tekstu, da ga pažljivo ga pročitaju, razmišljaju o njemu i eventualno ostave komentar.
Autori: Katarina Anđelković, Petar Gordić, Marko Tešić, Ivan Petrović
P.S. Zbog nedavnih problema koji su se javili zbog kopiranja i krađa seminarskih radova koje smo ovde objavili, ubuduće će kopija svakog seminarskog koji je ovde objavljen biti predata profesoru iz predmeta za koji je seminarski bio namenjen da ne bi došlo do budućih zloupotreba.
« | Mart 2010 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Re: What a wonderful world!
marinamil | 28/03/2010, 15:39
ne znam da li su ovo tvoje reci, ali jako je lepo napisano. bas sam bila zaboravila na to delo, davno sam ga citala, drago mi je sto sam bas sad naisla na ovaj tekst. nista nije slucajno, u svakom slucaju svaka pohvala za izbor teme i nacin na koji je obradjena.